Linda Martín Alcoff i drugi naglasili su da filozofija kao disciplina pati od "demografskog problema". Upornost ovog problema djelomično je posljedica različitih oblika otpora nastojanjima da se riješi demografski problem. Takav otpor je složen i pojavljuje se u mnogim oblicima te se na njega može odgovoriti na različite načine. U ovom radu tvrdim da bi naši pokušaji objašnjenja i razumijevanja fenomena otpora trebali koristiti pluralističko objašnjenje koje, prema Quassimu Cassamu, nazivam višedimenzionalizam. Opisujem četiri opća oblika otpora i razmatram različita objašnjenja, (...) usredotočujući se na one koji su usmjereni na mane i društvene strukture. Tvrdim da su objašnjenja utemeljena na porocima i strukturalna objašnjenja međusobno usklađena i da se međusobno impliciraju. Ako je tome tako, nema potrebe birati između objašnjenja utemeljenih na porocima i strukturalnih objašnjenja ili bilo kojih drugih vrsta objašnjenja. Možemo i trebali bismo biti višedimenzionalisti: upotreba mnogih zajedno je bolja. (shrink)

Our intuition is straightforward: yes, argumentation changes minds. It can’t be otherwise! But many cognitive and discursive habits seem to suggest otherwise. As the literature in the psychology of reasoning incessantly emphasizes, we hardly change our minds (and the minds of others) because a predisposed robust confirmation bias (or myside bias) is at work every time we argue, among other persistent cognitive illusions (Pohl, 2012), heuristics and biases (Santibáñez, 2023). To adequately answer the questions of why and how argumentation changes (...) minds, if at all, this paper frames the problem in an evolutionary perspective. My main thesis is that argumentative competence changes minds because its ultimate goal (Laland et al., 2011; Scott-Phillips, Dickins & West, 2011) is to construct the future to predict more accurately (Suddendorf, Redshaw & Bulley, 2022). This idea converges with some evolutionary analysis of other cognitive skills and cultural inventions. To explain my perspective, I use the distinction between ultimate and proximal goals of a trait, and the cultural background of argumentative competence plays a fundamental role within this distinction. Notre intuition est simple: oui, l’argumentation change les men-talités. Mais de nombreuses habitudes cognitives et discursives suggèrent le contraire. Comme le soulignent sans cesse les écrits sur la psychologie du raisonnement, nous ne changeons guère d’avis parce qu’un biais de con-firmation robuste (ou biais de-mon-côté) prédisposé est à l’oeuvre lorsque nous argumentons. Pour répondre adéquatement aux questions de pour-quoi, comment et si l’argumentation change les mentalités, je pose le prob-lème dans une perspective évolution-niste. Je soutiens que la compétence ar-gumentative change les mentalités parce que son but ultime est de con-struire l’avenir, de prédire avec plus de précision. Cela converge avec les anal-yses évolutionnistes d’autres compé-tences cognitives et inventions cul-turelles. Pour expliquer ma perspec-tive, j’utilise la distinction entre les buts ultimes et proximaux d’un trait. (shrink)

Saul Goodman, Slipping Jimmy, Charlie Hustle, Gene Takavic, Viktor Saint Claire, and many others — all seem to be aliases of one James McGill. The characterization question, from the point of view of the metaphysics of identity, is trying to answer what determines personal identity. The notion of persistence describes necessary and sufficient conditions for a person to continue or cease to exist as a person. The practical importance of persistence includes both responsibility for a person's actions and the fact (...) that identity matters practically because of a person's selfish care about his or her own future. From a Better Call Saul perspective, we are combining metaphysical issues of identity — that pinpoint what it takes for someone to remain the same person — with the pendulum of various James McGill personae. -/- James McGill does seem to have both biological and psychological continuity while shifting from one character to another, but we will argue that psychological continuity is only relevant at the lowest level and that the narrativist account seems to better explain different Jimmy personae. Narrativism answers the persistence question by stating that we are persisting as the same person because of the stories we tell about ourselves, which influence our lives and our decisions. Identity is being constituted at a narrative level, that is — Jimmy is his (current) story, determining when he begins and ends. In this paper, by analyzing character development throughout the series, we are trying to show that James McGill may not always be equated with his aliases because of different spatial and temporal narratives, which also could open various ethical implications of responsibility for past actions. (shrink)

Što je distinktivno filozofski problem opažanja? Ovdje se tvrdi da je to konflikt između prirode opažajnog iskustva kakva nam se intuitivno čini, te stanovitih mogućnosti koje su implicitne upravo u ideji iskustva: mogućnosti iluzije i halucinacije. Opažajno iskustvo čini nam se kao odnos prema svojim objektima, vrsta »otvorenosti prema svijetu« koja uključuje izravnu svijest postojećih objekata i njihovih svojstava. Ali ako netko može imati iskustvo iste vrste a da objekt nije tamo – halucinaciju objekta – onda izgleda da opažajno iskustvo (...) ne može esencijalno biti takav odnos. Ovo je fundamentalni filozofski problem opažanja; različite filozofijske teorije opažanja 20. i 21. stoljeća mogu se sagledati kao odgovori na to.What is the distinctively philosophical problem of perception? Here it is argued that it is the conflictbetween the nature of perceptual experience as it intuitively seems to us, and certain possibilitieswhich are implicit in the very idea of experience: possibilities of illusion and hallucination. Perceptualexperience seems to us to be a relation to its objects, a kind of “openness to the world” whichinvolves direct awareness of existing objects and their properties. But if one can have an experienceof the same kind without the object being there – a hallucination of an object – then it seems thatperceptual experience cannot essentially be such a relation. This is the fundamentally philosophicalproblem of perception; the various philosophical theories of perception in the 20th and 21st centuriescan be seen as responses to it. (shrink)

U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo velikom razvoju istraživanja na području znanosti i religije. Jedan takav razvoj naziva se 'teologija prirode' (ToN), što uključuje aktivnost izgradnje ili revizije teoloških okvira u svjetlu suvremenih znanstvenih razvoja, npr. evolucije, teorije kaosa i kvantne mehanike. Ian Barbour, John Polkinghorne i Arthur Peacocke, kršćanski mislioci, najpoznatiji su zagovornici ove vrste razmišljanja. Međutim, ovaj diskurs nije ispitan iz islamske perspektive. S obzirom na ovaj jaz, u članku razmatramo ovaj način razmišljanja iz perspektive Ashʿarī škole mišljenja koja (...) je dio sunitske islamske kalām tradicije. Prvo ćemo razmotriti kako se ToN manifestira u djelima ranije spomenutih mislilaca. Nakon toga ističemo bitna načela ašʿarizma koja su relevantna za Boga, Njegovu interakciju sa stvorenim svijetom i znanost. One se potom uspoređuju s idejama navedenih mislilaca. Dolazimo do dva zaključka. Prvo, pokazujemo da se atomizam, koji se općenito shvaća općeprihvaćeno stajalište u Ashʿarī tradiciji, ne bi trebao smatrati teološkimgledištem, već prije filozofskim ili znanstvenim. Drugo, napravljena je važna razlika između znanstveno informirane teologije (SIT) i kontingentno informirane teologije (CIT). Za Ashʿarīje, CIT je dovoljan za razumijevanje Boga, ali oni bi smatrali da bi SIT prikazan u ToN bio problematičan. Motivacija i metodologija lokaliziranja ili modificiranja Božje prirode ili atributa kako bi odgovarali današnjoj znanosti smatrala bi se teološki vrlo spronim oblikom scijentizma. (shrink)

Feministicka epistemologija je pristup u teoriji saznanja koji u srediste postavlja feministicke probleme. U radu se razmatra savremeni poduhvat u oblasti feministicke epistemologije: feministicki empirizam. Za razliku od drugih feministkinja koje se bave epistemologijom, njihov cilj je da zadrze osnovne pojmove analiticke tradicije, koje posmatraju u svetlu feministickih interesa. Polazeci od Kvajnove naturalisticke epistemologije, feministicke empiristkinje iznose razlicite koncepcije znanja i prirode saznajnog subjekta, stvarajuci nove poglede na odnos sociopolitickih vrednosti i naucnog istrazivanja. Svoje preimucstvo u odnosu na pristupe feministickoj (...) epistemologiji izvan analitickog okvira, empiristkinje pronalaze upravo u prihvatanju naturalistickog i empiristickog pristupa rodnim pristrasnostima. Cilj rada je da proceni koliko su one uspesne u ostvarivanju svojih zamisli i da li je jedan takav pristup prihvatljiv. (shrink)

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i (...) suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam.This work questions the possibility of comparing the insights of eastern mysticism and modern physical science in a way of Fritjof Capra and also tries to present the problems of stating the methods of once distant cultures as relevant factors in our daily practice. While arguing for such comparison we face a lot of questions: are mysticism and modern physical science on different levels of reality; is there any sense in considering these levels “restricted”; are mysticism and modern physical science operating inside separated realms of reality with non-existent trans-level concepts and relations; – these being only a few questions opened by this perspectival comparison. In the last case, for example, if two realms of reality exist, one is opened to symbolic consciousness and linguistically expressible, and the other one is opened to non symbolic consciousness and linguistically non-expressible. Though this Capra’s approach is in many aspects obscure and questionable in substantive level, it, however, on methodological level completely fits into orientational frame of bioethics as multi-perspectival area. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

The article analyzes the peculiarities of the destruction of Serbian Jews during Second Wolrd War in the local and European context. Of all the sites in Serbia relevant to the destruction of the Serbian Jews, Sajmiste is the most important. After the consideration of the attitude of Germans and Nedic?s regime toward Jews and?Gypsies? in the context of the Final Solution, the author highlights that the Sajmiste internment camp was transformed into a local death camp-the only such site outside the (...) territories of Poland and the Soviet Union. Serbia was the one country outside Poland and the Soviet Union where all Jewish victims were killed on the spot without deportation. It was the first country after Estonia to be declared?judenfrei.? Moreover, in Serbia the German army was not only complicit in the Holocaust but was in fact the main instigator and executioner in the killing of the Jewish men. For this reason, in particular, Sajmiste is a unique site for Holocaust remembrance not only in the Serbian but also in the European context. Clanak analizira osobenosti unistenja srpskih Jevreja tokom Drugog svetskog rata u lokalnom i evropskom kontekstu. Od svih mesta u Srbiji koja su relevantna za unistenje Jevreja, Sajmiste je najvaznije. Nakon razmatranja stava Nemaca i Nedicevog rezima prema Jevrejima i?Ciganima?, autor istice da je od logora za internaciju, Sajmiste transformisano u lokalni logor smrti, jedini takav izvan teritorija Poljske i Sovjetskog Saveza: osim Poljske i Sovjetskog Saveza, Srbija je jedina zemlja gde su jevrejske zrtve ubijane na licu mesta, bez deportacije. Posle Estonije, prva je zemlja koja je proglasena za judenfrei. Stavise, u Srbiji nemacka vojska bila je ne samo saucesnik u Holokaustu vec i glavni podstrekac i izvrsilac ubijanja Jevreja. Posebno zbog ovih razloga, Sajmiste predstavlja jedinstveno mesto secanj? na Holokaust, ne samo u srpskom vec i u evropskom kontekstu. (shrink)

À partir d’une enquête ethnographique menée dans les années 2000 dans des synagogues non orthodoxes en France, cet article interroge l’accès des femmes à un vêtement rituel longtemps réservé à la pratique religieuse des hommes. L’histoire française du port du talit (châle de prière) par les femmes donne à voir l’exemple d’une circulation internationale d’argumentaires religieux autour de l’accès des femmes au rituel, où les logiques de distinction entre courants religieux jouent un rôle au moins aussi important que les (...) débats féministes français. Les observations montrent que dans le contexte juif français, où les synagogues non orthodoxes sont minoritaires, les femmes sont plus que les hommes contraintes à une forme d’hyper-réflexivité sur le corps qu’elles engagent dans la prière publique. Cela se traduit par des discours et des pratiques variables et ambivalents sur le talit des femmes – si certaines cessent de le percevoir comme genré, d’autres l’associent à un travestissement, et d’autres préfèrent le « féminiser » par la couleur. (shrink)

Kao i sva živa bića, čovjek je djelomično genetski predodređen, tj. određen i prije nego što se u potpunosti razvije kao ljudsko biće. Ali ono što čovjeka bitno razlikuje od svih nam poznatih živih bića, jest upravo to što je, u odnosu na njih, njegova predodređenost bitno manje u-rođena, a znatno više pri-rođena. A to znači da su ljudi u odnosu na druge žive vrste manje predodređeni na genskoj, a više na memskoj, upravo kulturnoj razini. Kulturni, a to znači povijesno (...) oduhovljeni okoliš u koji se djeca rađaju i koji zatiču pri-rođenju bitan je čimbenik njihova daljnjeg razvitka. Stoga se čovjek i ne rađa kao čovjek, nego kao dijete koje čovjekom tek mora postati. Za razliku, naime, od bićâ koja već pri rođenju imaju sve bitne odlike svoje vrste i koja se stoga mogu razvijati i uzgojem, tj. poticanjem na rast i pridizanjem onoga što im je biološki već dano, djeci je za ljudski razvitak potreban odgoj koji će ih tek uvesti u određenu kulturu kao njihov duhovni – i samo takav istinski ljudski – zavičaj. Čitavo čovjekovo biće, dakle i ono tjelesno, raste u duhu određene kulture i izrasta iz njega. Kako i koliko kultura određuje čovjeka – predmet je ove rasprave.As all other living beings, man is partially genetically predisposed, that is, determined even before it completely develops as a human being. However, the thing that differentiates man from all other known living beings is the fact that, compared to them, his predisposition is significantly less natured, and significantly more nurtured. This means that humans compared to other living species are less determined on a genetic, and more on a memetic, cultural level. Cultural, meaning a historically spiritualized environment, children are born into and find with birth, is an important factor of their further development. Thus, humans are not born as humans, but as children that have yet to become human. Namely, unlike the beings that have all the important characteristics of their species at birth, which are thus able to develop through breeding, that is, through encouragement of growth and nurturing of what is biologically given, for human development children need raising that will only introduce them into a specific culture as their spiritual – and truly human – environment. The entire human being, including the physical, grows up in a spirit of a specific culture and springs from it. How and how much culture determines man is the topic of this discussion. (shrink)

Posmatrajuci pravdu ne kao pravnopoliticki pojam niti kao moralnu ideju, niti kao predmet posebnih drustvenih institucija, vec kao oznacitelj koji ulazi u simbolicku i imaginarnu konstrukciju individualne i kolektivne subjektivnosti, ovaj clanak postavlja problem specificne "strukture trazenja" koja je sposobna da odredi takav oznacitelj. Hipoteza koju ovde predlazemo i diskutujemo je dvostruka: s jedne strane, ta struktura moze se opisati polazeci od svojih preteranih, patoloskih slucajeva u onome sto je psihijatrija s pocetka 20. veka nazvala "delirijumom trazenja pravde" "zahtevanja pravde" (...) ili "strasti za pravdom"; s druge strane, ovaj delirantni oblik moze i sam postati predmet analiticke etiologije kada se stavi u odnos sa ekonomskim i strukturnim uslovima koje je Frojd utvrdio za patolosku tugu i melanholiju, ciji bi se pokusaj psihickog razresenja sastojao u strasnom zahtevanju pravde. Teza koja odatle proizlazi jeste da, u melanholiji kao i u trazenju pravde, cvorisna tacka problematike koja motivise oznacitelj pravde jeste corsokak, u obliku dvostruke veze, u odnosu subjekta prema vremenu - corsokak koji je amblematski otelovljen u Hamletovom liku. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja se na (...) klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

U radu ću pokušati ukazati na moguće doprinose razmatranja metafora kao načela spoznaje raspravi o konceptualnim temeljima krize u medicini. Stoga ću u prvom dijelu rada dati sažeti prikaz temeljnih postavki kognitivne teorije metafore u djelu Georgea Lakoffa i Marka Johnsona koje će poslužiti kao smjernice u propitivanju metafora zdravlja i bolesti. U drugom dijelu u razmatranje ću uzeti primjere metafora vezanih uz pojmove zdravlja i bolesti uvriježenih kako u svakodnevnom govoru tako i u znanstvenim i stručnim medicinskim diskursima. Pokušat (...) ću ukazati na koji način one utječu na poimanje zdravlja i bolesti te usmjeruju djelovanje unutar medicinske prakse, u kojoj se kriza medicine najjasnije očituje u vidu dehumaniziranog karaktera odnosa između aktera te prakse. Također će biti riječi i o nekonvencionalnim, alternativnim metaforama i njihovim potencijalima za uspostavu drukčijih, humanijih pojmova i principa prema kojima bi se medicinska praksa mogla ravnati. U konačnici ću ponuditi jedan takav prijedlog koji proizlazi iz temeljnih postavki kognitivne teorije metafora.In this paper I will attempt to point out possible contributions of considering metaphors as principles of cognition to the discussion on conceptual grounds of crisis in medicine. Hence the first part will be a brief review of the basic features of cognitive theory of metaphor in the works of Georg Lakoff and Mark Johnson, which will serve as guidelines in examining metaphors of health and illness. The second part will deal with conventional metaphors associated with the notions of illness and health in everyday speech as well as in scientific and professional medical discourses. I will try to indicate the ways in which these metaphors influence notions of health and illness, thus directing actions in medical practice, which is the place where the crisis of medicine is most clearly manifested in the form of dehumanised character of relationship between medical practice participants. Unconventional, alternative metaphors and their potential for establishing different, more humane notions and principles which could guide medical practice will also be discussed. Finally, I will offer one such proposal which follows the basic ideas of cognitive theory of metaphor. (shrink)

U mnogim etnickim konfliktima i gradjanskim ratovima u XX veku kulturne razlike izmedju sukobljenih strana su bile veoma male. Krvavi sukobi Srba, Hrvata i Bosnjaka tokom raspada Jugoslavije su jedan takav slucaj. Ovaj uvid je neke istrazivace vodio zakljucku da nedostatak objektivnih kulturnih markera izmedju grupa moze pogodovati izbijanju nasilja: kada se clanovi dve grupe tesko razlikuju, pribegava se nasilju da bi se stvorile identitetske granice medju njima. Jedna posebna verzija ove teorije poznata je pod imenom "narcizam malih razlika". Taj (...) izraz potice od Sigmunda Frojda koji ga je primenjivao kako u individualnoj psihologiji, tako i u svojoj filozofiji kulture. Ovaj koncept su u velikoj meri ignorisali psihoterapeuti-prakticari, ali su ga tokom poslednjih decenija otkrili novinari i drustveni naucnici i vise primenjivali u objasnjenju kolektivnog nego individualnog nasilja. U ovom radu ispitani su neke od studija i knjiga u kojima se koristi koncept "narcizma malih razlika" da bi se ocenila snaga i slabosti te teorije.. (shrink)

Filozofija danas, kao i posljednjih desetljeća, u različitim varijantama raspravlja o utemeljenju i širini pojma pluralizma, multikulturalizma/transkulturalizma, mogućeg prihvaćanja drugačijeg i uopće o načinima posredovanja. Tim se povodom u tekstu želi skrenuti pažnja na tek djelomično recipirano djelo Ernesta Grassija. Prije svega riječ je o njegovom drugačijem tumačenju povijesti novovjekovne filozofije, raspravljanju o odnosu filozofije i kulture i trajnom naporu u premošćivanju i međusobnom upućivanju talijanske i njemačke filozofije, te otvorenosti prema drugim kulturama.Grassi je zastupao stajalište da susret sa stranim (...) i drugačijim traži situaciji primjerene teorijske i praktičke odgovore, otvaranje izvornosti onoga što nam pridolazi kao novo. Teorijska otvorenost iskustvu drugačijih svjetova, provlačenje kroz doživljaj drugačijeg što posebno iskazuje u svojim «južnoameričkim meditacijama», ujedno je za njega propitivanje samorazumljivosti europskog iskustva i europskog tumačenja prostora, vremena, umjetnosti…Pitanje je stoga koliko Grassi, koji je kao metodu spoznaje zastupao znanstvene razgovore što uključuju individualnu, historijsku situaciju i interakciju sudionika u aktualnoj govornoj situaciji, i danas može biti zanimljiv sugovornik. Takav njegov pristup utemeljen je na tumačenju zbiljnosti polazeći od jezika, što uključuje kritiku metafizike.For several decades now, philosophy has and is attempting various approaches to the foundationand scope of pluralism, multiculturalism/transculturalism, possible ways to accepting the different,and general means of mediation. In response, this article deals with the partially received work ofErnesto Grassi – in particular, his singular interpretation of the history of modern age philosophy,his discussion on relations between philosophy and culture, his ongoing effort to bridge the differencesand refer to each other the German and the Italian philosophy, his receptiveness to othercultures.Ernesto Grassi supported the view that encounters with the strange and the different call for appropriatetheoretical and practical responses, a receptiveness to genuineness of what one approaches asnew. For him, the theoretical receptiveness to experiencing different worlds, the involvement in thedifferent that he particularly expresses in his »South American meditations«, is also the means ofquestioning the taking for granted of the European experience and its interpretation of essentialssuch as space, time, and art.It remains a question to what extend is Grassi, who viewed a scientific exchange – with its individual,historical context and the interaction of the participants in the current conversational act – asa cognitive method, still an interesting conversationalist today. He builds this approach upon interpretationof reality from the point of language, which includes a criticism of metaphysics. (shrink)

Ovaj rad nudi tumačenje fenomenološke ontologije putem razrade njenih temeljnih stavova, kako bi objasnio njihov značaj za znanost i naš osobni svjetonazor. U radu je fenomenologija shvaćena kao ispravna metoda ontologije ili „znanosti o bitku” kao najopćenitije filozofijske discipline. Ovo utjelovljuje ideju „prve filozofije” koja je slobodna od svih predrasuda i koja odbacuje ili kritizira metafiziku, dualizam subjekt–objekt, empirizam, racionalizam, realizam, idealizam, materijalizam, skepticizam i relativizam. Članak odbacuje ontološki objektivizam kao metodološku zabludu i nastoji dosegnuti jasno razumijevanje znanosti te nas (...) samih i našeg odnosa prema svijetu. Kao takav, on predstavlja uvodni dio u metodologiju znanstvenog rada te alternativnu perspektivu na probleme egzistencijalizma, religije i duhovnosti. (shrink)

U ovom radu autor nastoji da svoju knjigu Filozofska zivotinja: zoografski nagovor na filozofiju izlozi vlastitoj bespostednoj analizi ne bi li je preventivno odbranio od potencijalnih kritika drugih. Na taj nacin, s druge strane, on veruje da upravo otvara prostor za takav govor o knjizi i temama koje ona provocira koji ne bi bio tek nakanadno uredno registrovanje i/ili prigodna pohvala, vec njome inspirisan samosvojni prilog koji joj nazad odjekuje.

Što bi moglo poći krivo u liberalizmu, već je poodavno nagovješteno. Jedan od najvećih liberalnih mislilaca, John Dewey, napisao je niz tekstova u svojoj »kasnoj fazi« u kojima je jasno ukazao na apsolutistički defekt liberalističke doktrine koji je nevjerojatno aktualan i danas. Taj nam uvid može poslužiti kao upozorenje što bi liberali trebali izbjeći u budućnosti. U tekstu se analiziraju mogućnosti otvorene Deweyjevim ključnim stavom da se liberalizam mora obraniti od vlastitih esencijalističkih, odnosno apsolutističkih pretenzija. Jedan takav »de-esencijalizirani« liberalizam počiva (...) na inspirativnom uvidu da »individuum nije ništa fiksno , dano. On je nešto što se postiže, i to ne u izolaciji« već samo u širem društveno-kulturalnom kontekstu. U tom smislu, liberalizam ima smisla samo ako je liberalni socijalizam.It seems that it has for long been anticipated what, actually, might have gone wrong with liberalism itself. One of the greatest thinkers of liberalism, John Dewey, had written extensively about this topic in his “late works” where he rather precisely described what he termed an absolutist defect of liberalist doctrine. This potent description, in author’s view, is still plausible today. Dewey’s insight can serve us as a particular warning about what contemporary liberals, faced with “neo-liberal” deviations should avoid in the near future. This text is particular analysis of various possibilities opened by Dewey’s key insight that liberalism indeed must defend itself from its own essentialist, that is absolutist intentions. Such a “de-essentialized” liberalism resides on Dewey’s inspirational insight that an “individual is nothing fixed , given, but it is achieved, not in an isolation” but in a specific wider social and cultural context. In that sense liberalism is meaningful only if it is the liberal socialism. (shrink)

Komunikacija u znanosti je u osnovi uspostavljena kao komunikacija između razgovora unutar nekog znanstvenog područja. Znanstveni časopisi, konferencije itd. su temeljene na ovom principu. Naprimjer, pojam peer reviewa pretpostavlja takav kolegijalan, monodisciplinaran okvir. Međutim, multidisciplinarna istraživanja i angažman oko praktičnih problema primoravaju nas da situaciju sagledamo na novi način. Što bi mogla značiti multidisciplinarna rasprava? Kako izgraditi takvu raspravu? Je li takva rasprava samo sukob između nepomirljivih mišljenja – rat znanosti? U ispravnom dijalogu konačni sudac bi trebala biti praksa, a (...) ne znanstvena teorija. (shrink)

The Cosmopolitan idea of the World Government is quite rarely proposed in theory of international relations. Kant already claimed that this idea oscillates between anarchy and brute despotism. This is the reason why he described this standpoint as naive. The author tries to show that alternative theories, such as realism, Kantian and Rawlsian versions of statism and the conception of multilayered scheme of sovereignty, lead to more serious problems. The first one is rejected for the reason of the 'prisoner's dilemma' (...) it implies. It is also argued that the Kantian version of statism is either inconsistent, or allows for totalitarian states if they have peaceful international politics. Many liberals reject Rawls's position because of his tolerant attitude towards 'decent peoples'. On the other hand, the conception of multilayered scheme of sovereignty is dismissed because of the non-existence of a unified decision-making procedure in global politics. At the end of the paper, the author defends Classical Cosmopolitanism theory from Kant's objections and indicates the main obstacles to its realization. Kosmopolitska ideja o svetskoj vladi je redje zastupana teza u teoriji medjunarodnih odnosa. Jos je Kant uputio takvoj ideji prigovor da vodi ili u anarhiju ili u bezdusni despotizam. Zbog toga je takav kosmopolitizam nazivao naivnim. Autor zeli da ukaze na ozbiljnije nedostatke alternativnih teorija poput realizma, Kantove i Rolsove verzije drzavizma, kao i viseslojne sheme suvereniteta. Jedan od osnovnih problema realizma kao tradicionalne teorije jeste slucaj zatvorenikove dileme. Kantova verzija drzavizma je ili nekonzistentna, ili dozvoljava postojanje totalitarnih rezima sa miroljubivom spoljnom politikom. S druge strane, Rolsovo tolerisanje pristojnih naroda predstavlja znacajan ustupak realizmu. Ideji multifunkcionalizma nedostaje jedinstveni princip odlucivanja na globalnom planu. Na kraju teksta autor pokusava da pokaze kako ideja klasicnog kosmopolitizma moze da izadje na kraj sa Kantovim prigovorima, kao i da ukaze na glavnu prepreku za ostvarenje takve ideje. (shrink)

U poslednjih nekoliko dekada vise studija posvecenih percepciji novorodjencadi je ukazalo na to da cak i tek rodjena deca jesu osetljiva na nacin na koji se objekti pokrecu i na prirodu njihove interakcije. Da bi objasnili ranu pojavu ovakve osetljivosti na kauzalne odnose neki psiholozi zastupaju stanoviste da postoji urodjeno znanje vezano za objekte. Cilj ovog rada je da preispita ovakva nativisticka objasnjenja tako sto ce da preispita da li ova objasnjenja ispunjavaju uslove koji svaki mehanicisticki model mora da ispuni (...) da bi bio uspesan. Craver je razvio nekoliko takvih kriterijuma kao i distinkciju izmedju odgovarajuceg mehanicistickog modela i mehanicisticke skice. Moj cilj je da pokazem da nativisticki modeli razvoja ne ispunjavaju ove kriterijume. Prvo, ti modeli samo delimicno a ne u potpunosti opisuju fenomen. Drugo, nativisti ukljucuju u opis fenomena odredjenu teoriju percepcije koja zahteva dodatnu empirijsku evidenciju i ne moze biti bezrezervno prihvacena kao tacna. Ja cu takodje argumentovati da je urodjeno znanje dobar kandidat za ono sto Craver naziva?praznim terminom? i da ce najverovatnije biti napusten. Novija istrazivanja koja su ispitivala intersenzornu percepciju ukazuju na to da je mehanizam odgovoran za rano opazanje kauzalnih odnosa najverovatnije deo nase najosnovnije fiziologije i da kao takav ne ukljucuje sofisticirane kognitivne strukture niti urodjeno znanje. Takodje, ova istrazivanja ukazuju na to da je standardna debata izmedju nativista i empirista pogresno postavljena i da bi je trebalo napustiti. (shrink)

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače (...) mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

Jedno od ključnih mjesta filozofiranja jest pitanje mogućnosti spoznaje, odnosno spoznatljivosti i izrecivosti onog najvišeg. Premda je pitanje o onome što je prvotno temeljno metafizičko pitanje, s njime se dotičemo i samih granica ljudskih spoznajnih mogućnosti. Već je kod Platona moguće sresti nekoliko mjesta gdje se on dotiče toga problema, dok će kasniji platonizam to pitanje još više zaoštriti. Tako se kod Plotina pokazuje da Jedno kao takvo nije moguće dokučiti mišljenjem, nego samo u mističkom sjedinjenju. Isto će tako više (...) nego stoljeće kasnije Pleton, uza svu svoju religijsku raznolikost, ustrajati na apsolutno transcendentnom božanskom. No to utvrđivanje granica domašaja uma i filozofijskog govora – time i filozofije kao takve – ne znači ukidanje filozofije, koja je iz temelja povezana s umom i jezikom, nego samo osvještenje kako ontologijske tako i jezične razine na kojoj se nahodimo. Tako, recimo, mišljeno Jedno nije Jedno kao takvo, slično kao što slika Boga i mišljeni Bog nisu sam Bog kao takav. Time se pitanje što je moguće opažati i što je moguće misliti proširuje s pitanjem što je moguće biti.One of the key aspects of philosophizing is the question of possibility of knowledge or intelligibility and predicability of the ultimate. Although the question of that which is first is a fundamental metaphysical question, it touches upon the very limits of human cognitive abilities. Already in Plato, we can find passages where he tackles this problem, and the problem becomes even more acute later in Platonism. In Plotinus, the One as such cannot be intellectually grasped; it can be reached only in mystical union. In the same fashion, almost a thousand years later, Plethon, with all his religious heterogeneity, persists in the absolute transcendent divine. However, this claim of the limits of reason and philosophical language – and with it philosophy as such – implies the awareness of the ontological and linguistic level, on which we stand, rather than the abolition of philosophy, which is as such basically related to reason and language. In this sense, the intelligible One is not the One as such, just as the image of God and the intelligible God are not God as such. With this, the question as to the possibility of perception and cognition is further deepened through the question of the possibility of being. (shrink)